Sunday, 12 January 2025

Solo pesma u Španiji

Solo pesme u Španiji imaju korene još iz renesansnog doba, kada je muzička umetnost u toj zemlji, tokom takozvanog „zlatnog doba“, cvetala. Španija ima dugu tradiciju negovanja vokalne umetnosti još od 16. veka, kada su pesme bile praćene na vihueli, žičanom trzačkom instrumentu sa pet ili šest žica. Popularni vokalni žanrovi tog vremena bili su viljansikos (villancicos) i romanse. Prvi tip je bio naročito prisutan u španskoj renesansnoj muzici, ali se javlja i u kasnijim periodima. U pitanju je muzičko-poetska forma koja se peva sa ili bez instrumentalne pratnje. Izvorno je bila narodna pesma na nekakav duhovni ili ljubavni tekst, a kasnije ulazi i u sferu umetničke muzike. Krajem 15. i početkom 16. veka viljansikos su trogalsne ili četvoroglasne kompozicije pisane u homofonom ili polifonom stilu. U 17. veku viljansikos imaju duhovni tekst, najčešće vezan za praznik Božića, a pevači su praćeni zvukom orgulja, ali i drugim instrumentima. Tokom narednog veka ovaj žanr prerasta u kantatu sa arijama i horskim numerama, dok u 20. veku označava špansku božićnu pesmu.  

Tokom 17. i 18. veka u Španiji je dominirala vokalna pozorišna muzika. Godišnje su pisana i izvođena brojna dela, a osnovni žanrovi su bili zarzuela i tonadilja. U prvoj polovini 18. veka tonadilja je bila kratka vokalna kompozicija s refrenom koja je izvođena na kraju manjih umetaka između činova opera ili drugih pozorišnih formi. Oko polovine 18. veka tonadilja postaje španski muzičko-scenski žanr koji se pevao u međučinovima pozorišnih predstava. Žanr tonadilje nestaje iz prakse sredinom 19. veka. Zarzuela kao španski muzičko-scenski žanr sa govorenim dijalozima, muzičkim i plesnim tačkama nastao je sredinom 17. veka. Sadržaj tih dela obično je bio mitološkog ili herojskog karaktera. Krajem 17. i na prelazu u 18. vek zarzuela se neguje u aristokratskim krugovima i ima mitološku sadržinu. Vremenom počinje da preuzima elemente popularne narodne tonadilje i italijanske komične opere, te gubi karakter tipično španske umetnosti. Pravu renesansnu zarzuela doživljava sredinom 19. veka kada postaje najznačajniji muzičko-scenski žanr španske nacionalne škole. Postojale su dve vrste zarzuele – zarzuela grande ozbiljnog sadržaja u tri čina i zarzuelita kao komična jednočinka. Muzički segment obe vrste zarzuele oslanjao se na španske narodne pesme, a taj šarenoliki španski kolorit naročito je bio prisutan u plesovima. 

Solo pesma nije bila naročito popularan vokalni žanr sve do početka 20. veka, kada su stvarali najznačajniji predstavnici španske muzike, poput Manuela de Falje, Hoakina Turine, Fernanda Obradorsa, Enrikea Granadosa i drugih.

Enrike Granados (1867-1916) studirao je kompoziciju sa Felipeom Pedrelom, a potom i na Pariskom konzervatorijumu. Nakon studija započinje karijeru u Barseloni kao pijanista. Granados se tokom svog života istakako kao solista i kamerni muzičar, ali i izvrstan pedagog koji je čak otvorio i svoju akademiju 1901. godine. Njegova kompozitorska reputacija najviše se zasniva na klavirskoj muzici, naročito sviti od šest živopisnih komada Gojeskas (1911), nastalih prema slikama Fransiska Goje, omiljenog kompozitorovog likovnog umetnika. Kasnije je Granados napisao operu sa istim naslovom na libreto Fernanda Perikea, koji se zasniva na scenama sa Gojinih slika, dok su klavirski komadi poslužili kao osnova za vokalne deonice. Opera je premijerno izvedena 1916. godine u Metropolitenu. 

Granados je bio izvrstan pijanista i to se prepoznaje i u njegovim solo pesmama. U klavirskoj pratnji koristi figure koje se zasnivaju na stilu sviranja španske gitare, a melodika pokazuje odlike španske vokalne muzike. Njegovo najpopularnije vokalno ostvarenje jeste Tonadilje pisane u starom stilu (Tonadillas al estilo antiguo) u kojima je kompozitor želelo da reprodukuje muzički stil pozorišta iz Gojinog vremena. Reč tonadilja je deminutiv od tonada što znači pesma, pa su i ove pesme zapravo kratke. Zbirka sadrži 12 pesama o ljubavi i napisane su u periodu od 1896. do 1900. godine (La maja dolorosa /tri pesme/, El tra la la y el punteado, Amor y odio, El majo discreto, El mirar de la maja…). Tekstovi ovih pesama, kao uostalom i Gojine slike, ilustruju žene i muškarce (majas i majos) Madrida u 18. veku. Ove španske reči odnosile su se na pripadnike nižeg društvenog staleža koji su se isticali ekstravagnatnim načinom oblačenja. Taj društevni sloj bio je privlačan za slikare tog vremena. Tonadilje su u 18. veku često izvodili kostimirani pevači između činova predstave poput nekakvog vokalnog intermeca. Vremenom su te pesme postale minijaturne opere, slično italijanskim intermecima. Granados je u svojim tonadiljama pokušao muzikom da oživi to pitoreskno Gojino doba. 

 


Manuel de Falja (1876-1946) bio je španski kompozitor i pijanista koji je studirao na konzervatorijumu u Madridu. Nakon studija učio je kompoziciju sa Felipeom Pedrelom, koji je nastojao da špansku muziku oslobodi od vekovnog uticaja italijanske tradicije, te se zalagao za upotrebu izvornog španskog folklora u umetničkom stvaralaštvu. Zahvaljujući kontaktu sa Pedrelom, Manuel de Falja je postao zaneseni pristalica španske nacionalne škole. Osim solo pesama pisao je opere, balete i zarzuele. Njegovo najpoznatije vokalno delo jeste zbirka pod nazivom Siete canciones populares españolas (1914). Kompozicije se zasnivaju na folklornim melodijama iz različitih krajeva Španije (Mursija, Asturijas, Aragon i Andaluzija). Falja je na divan način uobličio ove pesme dodajući klavirsku pratnju koja čuva duh folklora. Reči i melodije ovih pesama su tradicionalne, mada ih de Falja razvija i proširuje, osim u slučaju prve i treće kompozicije. Ove pesme ostavljaju najjači utisak kada se izvode u celini, pošto su redosled i raspoloženje ovih minijatura pažljivo planirani. Ova zbirka od sedam solo pesama jedno je od najizvođenijih dela španske vokalne literature. Sadrži sledeće pesme: El paño moruno, Seguidilla murciana, Asturiana, Jota, Nana, Cancíon, Polo. Tekstovi pesama govore o ljubavi i udvaranju.

 


Hoakin Turina (1882-1949) takođe je bio kompozitor i pijanista. Studirao je u Madridu i Parizu. Uz Albenisa i de Falju bio je jedan od najizrazitijih predstavnika španske nacionalne škole. Često je u svom stvaralaštvu koristio drevne andaluzijske napeve. Turinin vokalni stil je izuzetno koloritan zbog toga što upotrebljava španske elemente u svojoj muzici. Njegove pesme su veoma emotivne, naglašenog ritma, imaju lirske melodije, a muzika uvek ilustruje tekst. Turina često zasniva svoje pesme na španskim igračkim ritmovima, upotrebljava dosta folklornog materijala i efekte poput prožimanja dura i mola. Voleo je da koristi gitarističke figuracije u klavirskoj deonici, poput arpeđa, ponavlajnja tonova i akorada. On je bio izvanredan pijanista što se može primetiti i u njegovim pesmama. Njegovo najpoznatije vokalno delo jeste Poema en forma de canciones (1918) i sadrži pet stavova (Dedicatoria, Nunca olvida, Cantares, Los dos miedos i Las locas por amor). Prvi stav Dedicatoria predstavlja klavirski solo koji uspostavlja atmosferu čitavog ciklusa. U andaluzijskoj narodnoj muzici postoji praksa da gitarista uvede pesmu instrumentalnim uvodom u kojem stvara odgovarajuću atmosferu, a ponekad razvija i ritam pesme koja sledi. Nakon uvodnog klavirskog stava slede četiri pesme, od kojih se Cantares često izvodi samostalno. Ta pesma je inače oblikovana u stilu tzv. kante honda (cante jondo), flamenko vokalnog stila poreklom iz andaluzijske narodne muzike. Termin u prevodu znači duboka pesma. Briljantni melizam na reč ay, na početku i kraju pesme, jedna je od prepoznatljivih karakteristika tog vokalnog stila.

 


Fernando Obradors (1897-1945) bio je španski kompozitor koji je dobio poduku iz klavira od svoje majke, dok je sve ostale muzičke discipline, poput harmonije, kontrapunkta i kompozicije, sam savladao. Ovaj kompozitor je poznat po zbirkama Canciones clásicas españolas u četiri toma koje je priređivao u periodu od 1921. do 1941. godine. Te kompozicije predstavljaju savršene primere španske pesme, pošto je kompozitor u njima odlično preneo duh folklora. Najpoznatije su njegove pesme koje sačinjavaju prvi tom – La mi sola, Laureola, Al amor, Corazón porque pasais, El majo celoso, Con amores, la mi madre, Dos cantares populares, Coplas de curro dulce.

No comments:

Post a Comment

Srpska muzika kroz vekove - IV rukovet Stevana Mokranjca

Mirjano, oj Mirjano! Imaš ruse kose, Mirjano, daj, daj, da gi mrsim ja! Mirjano, oj Mirjano! Imaš čarne oči, Mirjano, daj, daj, da gi pijem ...